Trener Splita Ivan Radeljić uspio je u misiji zbog koje je doveden u Park mladeži, a to je bilo osvajanje najmanje trećega mjesta u Trećoj HNL Jug što se u redovima Crvenih tretira kao rezultatski uspjeh, jer prije njegova dolaska te dovođenja nekolicine iskusnih igrača na polusezoni, klub je bio u donjem dijelu ljestvice. Drugi dio sezone Split je odigrao vrlo dobro, zauzeo na kraju željenu treću poziciju pa je samim tim i trener u razgovoru o učinjenom, izuzetno zadovoljan…
– Čim je cilj ostvaren, jasno je da sam automatski zadovoljan s onim što smo napravili. Otkako sam stigao odigrali smo malo više od polusezone, a ovaj drugi dio bio je izuzetno zahtjevan. Kad sam stigao, zatekao sam momčad pri dnu tablice, a mi smo morali ganjati zaostatak i treće mjesto. Na polusezoni smo doveli nekolicinu iskusnih igrača s kojima sam sa svima manje-više zadovoljan. Momci su to odradili maksimalno, iskusniji su postavili leđa, a mlađi su to popratili. Na kraju su čak i dva-tri mlađa igrača iskočila što i mora biti cilj kluba. Mladi Ante Žužul je odigrao jako dobro, a morate znati da on još nema ni 18 godina, a Treću HNL-Jug tako mlad nije lako igrati, te još biti važan kotačić u momčadi.
To zapravo treba naglasiti. Istina je da su stariji igrači izvukli sezonu većim dijelom, ali niste zatvorili vrata mlađima…
– Točno, osim već spomenutog Žužula treba apostrofirati da su tu od mlađih važne uloge imali još Ožegović, Yun i Alvarez, na kraju se priključio Jelavić, a i Mamić je cijelo vrijeme bio s nama standardno.
Radeljić ističe jednu stvar kao jako bitnu…
– Posljednjih pet-šest kola su svi kliknuli kao ekipa, vratar s obranom, obrana sa vezom i onda je to izgledalo super. U početku nastavka sezone smo se malo i tražili jer je ipak došla nekolicina novih igrača, trebalo je vremena dok su se oni naviknuli na mene i ja na njih. Ali bih rekao da smo to relativno bezbolno prošli izuzev dva-tri kiksa kod kuće. Sve ostalo je bilo više nego dobro. Posebno sam zadovoljan s gostujućim utakmicama, u kojima je Split uvijek imao problema, međutim, ovu polusezonu to je bilo odrađeno na vrhunskoj razini.
Neke ste igrača već spominjali, možete li biti još konkretniji. Evo recimo navijači Splita Crveni đavoli izabrali su Franu Baraća, dok je Društvo prijatelja Splita nagradu za igrača sezone dalo Ivanu Primorcu…
– Meni je kao treneru nezgodno izdvajati, mogao bih jednoga po jednoga secirati, hvaliti i kuditi, ali ću reći da sam u globalu zadovoljan sa svima. Primorac je igrao stopera, a čovjek je dao 11 golova što nije zanemarivo, a Barać je od početka zaslužio tu nagradu. On je uz Mornara bio jedan od naših najsrčanijih igrača, uz još standardnog Galu. Oni su takvi i pokazali su se kao moje desne ruke na terenu zajedno s Tomičićem i Rodićem, onda je to super izgledalo i jako lijepo klapalo. Atmosfera je bila takva da smo svi živjeli za taj cilj, moram istaknuti predsjednika Slavena Žužula, sportskoga direktora Tonćija Bašića i tajnika Marka Unušića, svi smo zajedno kliknuli i rezultat nije mogao izostati. Trebalo nam je isprva malo vremena, a onda kada su se kockice poklopile, počele su stizati pobjede i dobre igre. Za nas je šteta što se prvenstvo prekida, jer smo ušli u ritam u kojemu nam je teško išta mogao.
U radu su vam pomagali i najbliži suradnici na terenu, na svakodnevnim treninzima i utakmicama….
– Tako je, moram istaknuti svoga pomoćnika Domagoja Bobana, trenera vratara Vedrana Čovića te fizioterapeuta i kondicijskog trenera Ivana Burazina. To je bio uigrani mehanizam koji je dobro klapao, premda sa mnom ponekad nije lako raditi. Ponekad sam impulzivan i agresivan, ali su oni te moje osobine brzo pohvatali te je na kraju sve dobro ispalo.
Koliko ste zadovoljni Splitom kao klubom, samom organizacijom?
– Split je moj klub u kojemu sam završio karijeru, igrao gotovo pet-šest godina i osjećam ga kao svoga. Predsjednik Žužul to zna i to će tako i dalje biti. Split ću uvijek gledati drugim očima u odnosu na neke druge klubove – zaključio je Radeljić.
