Nakon što su kadeti Splita osvojili Dalmaciju, bili prvi u Prvoj ligi nogometnog središta Split s trenerom Zvonimirom Tomićem, još jedna kadetska generacija Crvenih polučila je uspjeh. Radi se o momčadi koju vodi Goran Njegić koja je bila prva u svojoj skupini na županijskoj razini, ali kako se natjecala kao druga momčad pod imenom RNK Split II bila je izvan konkurencije tako da nije bila u prilici izboriti pehar zbog pravila kakva su na snazi. No, svejedno se radi o uspjehu o kojemu smo porazgovarali s našim trenerom Njegićem…
– Godina je bila duga, naporna i specifična zbog prekida uslijed koronavirusa. Svugdje smo trenirali, ali nismo prekidali u prosincu i siječnju, radili smo na Marjanu, držali smo se na okupu i kad je ponovno dopušteno treniranje u klubu te natjecanje, volim reći da smo sezonu odlično izgurali. Kadeti su zbog svoje razvojne dobi specifični, na prijelazu u juniore, sve je to važno i zbog njihova usmjeravanja, ali mi je drago što smo na kraju prvi jer nam je to dalo nekakav poticaj, da se igra za nešto. Žao mi je zbog tih pravilia, ali mi, Solin i Adriatic smo igrali s drugim ekipama, ali bila je dobra bitka do samoga kraja. Na kraju smo se zasluženo odvojili.
Klub može biti sretan što ima toliko dobrih kadeta, praktički dvije generacije, onu koju je vodi Tomić i vašu koja je nešto mlađa… Je li to znak da postoji budućnost Splita, jer ima dosta talentiranih momaka?
– Posebno bih napomenuo Zvonimira Tomića koji je prvak s kadetima I i kojemu ovim putem još jednom čestitam, a mi smo prvi u svojoj grupi kao kadeti II. To su godišta 2004. i 2005. koja se preklapaju, već nekoliko sezona ih selektiramo, držimo na okupu, pružamo im najbolje uvjete. Ima i dosta individualnih noćnih treninga, specifičnih te se nadamo da će to netko iz seniorskog pogona prepoznati. Imamo dobru suradnju s trenerom prve momčadi Ivanom Radeljićem s kojim se poznajem dugi niz godina jer smo zajedno igrali u mlađim uzrastima Hajduka. Vjerujem da je on već prepoznao neke momke, njih četiri-pet 2004. godišta koje sam i ja imao priliku trenirati, te su zaslužili pažnju da im se pruži prilika u seniorskom dijelu. To su momci koji imaju 17 godina ili će ih uskoro napuniti, istina da su mladi, ali mislim da u ovim našim uvjetima imaju nešto za pokazati na terenu koji je jedino mjerilo.
Govori se da će se iduće sezone zbrajati rezultati kadeta i juniora, da će biti promjena… Je li to prilika da se Splitove mlađe kategorije vrate u nacionalne lige mlađih uzrasta, budući da ima vrlo dobrih juniora i kadeta?
– Tome treba težiti svake sezone, premda se potrefi koji put bolja, koji put nešto slabija generacija, a puno je faktora koji utječu na to. Uvijek sam za to da se u starijim generacijama, kadetima i juniorima, cilja prvo mjesto. Uostalom, mi smo sportaši koji teže prema boljem. Drago mi je što u Savezu razmišljaju o spajanju kadeta i juniora jer je to više prirodno nego što su se gledali rezultati mlađih pionira i juniora kao dosad. Moram se malo vratiti u prošlost kada sistem nije bio prilagođen, jer djeca se nisu imala gdje natjecati. Danas najmlađa djeca, od šest-sedam godina igraju na rezultat, gleda se tko je prvi ili drugi i dosta se zanemaruje elementarna tehnika, sama izvorna imenica – omladinska škola. Tu se treba raditi na školi nogometa, učiti djecu osnovama. Zato, ponavljam, dobro jecda se spajaju kadeti i juniori koji su i biološki blizu, te je to prirodan put. Mi smo klub Split i bez obzira u kojem rangu igramo, moramo stremiti vrhu, jer smo mi u ovom gradu ipak drugi klub po snazi.
Dotaknimo se malo prve momčadi… Sigurno ste ponosni na činjenicu da za seniore igraju dva momka koje ste vi kao jako mlade trenirali? Govorimo o Anti Žužulu koji je u drugom dijelu sezone bio standardni prvotimac, zabijao je već golove u Trećoj ligi te Josipu Mamiću koji je također u kadru te ulazi u igru.
– Istina, ponosan sam na to. Igrom slučaja, nakon loma Ahilove tetive, dok sam bio u klubu, prestao sam igrati i počeo u Omladinskoj školi i dopala me generacija 2003. godište u kojoj su bili Ante Žužul i Josip Mamić te niz dobrih dječaka koje sam selektirao. Krenuli smo se natjecati, osvojili niz međunarodnih turnira u seriji, igrali završnicu Prvenstva Hrvatske. Ostao sam s njima pet i pol godina. Svaka čast svim generacijama, ali su oni nekako posebno moji. Srce mi je puno, imam neopisiv osjećaj kada oni zaigraju za prvu momčad. Ima ih još koji nisu ovdje, neću puno o imenima, ali neki iz 2003. godišta su u juniorima Hajduka, te čak i pri prvoj momčadi. Spomenuo bih i Martina Baturinu kojega smo doveli iz Hajduka, kod nas se opustio i igrao nogomet karijere, osvojili smo prvenstvo u Prvoj HNL za pionire, dobili Hajduka u posljednjem kolu u Parku mladeži nakon čega je bila velika fešta. Eto, drago mi je i da i on egzistira u seniorima Dinama. Šteta je da ne naglasim prošlogodišnju generaciju 2001. i 2002. godište s kojom smo prije nego je nastupio prekid zbog korone, osvojili juniorski Kup i bili prvi u ligi, trebali ići na kvalifikacije za Prvu HNL, no onda je sve stalo. Donesena je odluka da nitko ne ispada, nitko ne ulazi, tako da ostaje žal. Ti momci su se većinom razasuli po drugim klubovima, ali vidim da egzistiraju po Drugoj HNL, te u juniorima Prve HNL što je znak da je napravljen dobar posao.
Kako igrački vidite razvoj Žužula i Mamića s obzirom da ih dobro poznajete?
– Govoriti o tome je i teško i lako, mogu biti subjektivan i objektivan. Svi treneri koji su bili u klubu u to vrijeme kada su oni počinjali, znaju da smo s njima kao talentima maksimalno radili, postojao je program. Od zidića, visećih lopti, po starinskom načinu… Njihovi nogometni putovi su se se razvili i razvijaju se u pravom smjeru. Volio bih osobno kada bi im se pružilo još više povjerenja, apelirao da bi primarno bilo da što više naše djece participira u prvoj momčadi, te da izbacujemo što više igrača iz vlastitog pogona. Ante Žužul, kojega sam trenirao pet i pol godina, je jako dobro prihvatio seniorski nogomet, kako je radio kod mene, tako je nastavio i u seniorima. Njegovo srce i zalaganje nikad nisu dolazili u pitanje, strašno dobro se vratio nakon teške ozljede, postigao je i nekoliko golova. Mamić je krasno dijete, osjetljivo u nekim stvarima, ponavljam da bih volio da mu se da još malo više povjerenja. Subjektivan sam prema njima, ali vidim da se dobro razvijaju i nadam se da će biti još više takvih primjera. Za kraj bih zahvalio svima u seniorskom i omladinskom pogonu, počevši od naših dobrih čistačica, pa do šefa škole Nene Nikolića. Svi skupa smo bili na okupu i patili kada smo imali godinu dana zabrane dovođenja i registracije igrača. Ali, opstali smo, opstat ćemo i idemo dalje.
