Kapetan Splita Ivan Tomičić (28) u subotu bi u crvenom dresu trebao odigrati posljednju utakmicu. Nedavno je Tomičić izjavio da će vidjeti na kraju sezone hoće li i koliko igrati, no sad je prelomio odluku i rekao dosta. Šteta za tako velikog talenta koji nije otišao koji korak više, no definitivno, bez obzira u kojem rangu igrao, spada u skupinu igrača za kojega se isplati kupiti ulaznicu da biste ga gledali. Desetka starog kova, u Parku mladeži će zadnji put u karijeri izvesti neki od svojih driblinga, podvaljivanja ili slobodnih udaraca.
– Istina je, došao je kraj mojoj igračkoj karijeri – potvrdio je Tomičić odmah na startu pa nastavio: – Zbog ozljeda zaista ne mogu više, stvarno se mučim već duže vremena, to je poznata stvar. I dosta novca sam uložio u pokušaje olakšavanja bolova, oporavak, ali jednostavno vidim da ne ide. Kad vidiš da ne ide, to ti radi, neću reći frustraciju, nego bih jednostavno htio, ali ne ide zbog bolova. Više ne mogu izdržavati i kljukati se brufenima, tako da sam odlučio da nema više smisla igrati.
Svi koji prate nogomet znaju da je s 12 godina iz Ivanbegovine iz Kamena došao u Hajduk kao velika perspektiva, igrao uvijek sa starijima i dogurao do prve momčadi, ali na kraju nije postigao ono za što je imao kapaciteta, ali se slijedom okolnosti dogodilo da je bio i ostao veliki talent. Tomičić je odigrao 30 prvoligaških utakmica, četiri za Hajduk, najviše za Split (12) te je igrao još za Inter (5) i Rudeš (9). Odnedavno ga viđamo u Omladinskoj školi Splita kako asistira treneru Leu Jakovčeviću u pionirskom uzrastu, posjeduje adekvatnu licencu te ulaže u školovanje, tako da ne bi bilo iznenađenje da ga uskoro vidimo u nekoj novoj ulozi.
– Split je klub koji me formirao kao osobu, pružio mi najveće gostoprimstvo u karijeri, osjećao sam se i osjećam se kao doma. Stoga sam baš u Splitu odlučio završiti karijeru, premda je bilo ponuda iz Treće HNL Jug. Zovu me ljudi, spremi se malo, dođi kod nas, gotovo pola Treće lige, ali sam rekao da neću jer želim završiti ne lijepom mjestu gdje sam se lijepo osjećao i imao nezaboravnih trenutaka na terenu i izvan njega. Pamtim trenutak kada me tadašnji trener Splita Vjekoslav Lokica pozvao i spremio za Prvu ligu, a nakon toga sam bio godinu dana u Rudešu i Interu da bih se vratio u Split gdje me predsjednik Slaven Žužul odlično primio, postao sam kapetan i dio kluba koji ima posebnu dušu. Najsretniji bih bio da klub uđe u Drugu ligu, da nam kadeti i juniori igraju Prvu HNL pa da svi zivkaju mogu li igrati ovdje, jer Split ima svijetlu budućnost. Ima mladost, igrača koji mogu igrati Prvu HNL, u to sam uvjeren jer s njima svakodnevno treniram. Imamo odlične uvjete, u centru grada smo i želja bi mi bila kada bi djeca dolazila u našu Omladinsku školu u još većem broju. Moram priznati da se vidim u trenerskom poslu i osjećam jednaku uzbuđenost kao kada sam kao 12-godišnjak iz Zagvozda došao na Poljud. Split je moj klub i vidim se tu.
Je li Vam žao što niste ostvarili plodonosniju karijeru? Često spominjete i sami da ste imali otvorena vrata za napraviti uspjeh… Što je pošlo po krivu, možete li s odmakom sada reći?
– Što se toga tiče, nemam ni najmanje zamjerke nikome po pitanju karijere, nego samom sebi. Svaki trener koji me je trenirao mi je htio pomoći na ovaj ili onaj način i pomogao mi je. Najvažnije mi je da nigdje nisam zalupio vratima, premda priznajem da sam kao mlad bio nekad nestašan, ovakav ili onakav. Promijenio sam 12-13 klubova u karijeri i svugdje su mi vrata otvorena. Sigurno je da sam mogao napraviti puno veću karijeru. Ali, to je tako bilo. Na kraju sam sretan, imam obitelj, suprugu i djecu, postao sam dobar čovjek i nadam se da mi se u trenerskom poslu smiješi neka bolja budućnost. Trenutno sam skroz u trenerskom pozivu, u tome se vidim, to mi je strast i cilj. Okrećem novu stranicu, nije lako prestati s igranjem. Kada sam odlučio reći dosta, vrati ti se film, svi klubovi, svi treninzi, sve zemlje, treneri kojima zahvaljujem od prvoga do posljednjega, aktualnog Ivana Radeljića. Bez obzira što posljednje tri godine igram na amaterskoj razini, nogomet me školovao, naučio životu, stekao sam puno prijatelja, treniralo me puno trenera i taj sport mi je dao sve u životu. Ali dođe vrijeme kada moraš reći – stop. Eto, ostala je još jedna utakmica koju želimo dobiti, završiti polusezonu na najbolji mogući način – zaključio je Tomičić.
