Osnovan je 16. travnja 1912. godine u Splitu pod imenom HRŠD “Anarh”, u Plinarskoj ulici u Velom Varošu – u kući na broju 7. Službeno se uspijeva registrirati 25. srpnja 1912. godine. Samo ime kluba govori o prisutnosti ideje anarhizma među siromašnim pučanstvom – radnicima i težacima, a pogotovo kod tadašnje napredne omladine.
Za osnivača kluba uzima se Šimun Rosandić koji je jednom prilikom izjavio:
” Mi učenici Muške zanatske škole – maranguni – odlučili smo osnovati nogometni klub. Igrali smo za gušt, ali i iz protesta prema svakom zlu. Dugo smo smišljali kako dati ime klubu, meni je prvome palo napamet ime – Anarhist! Poslin smo ga skratili u Anarh. Učinilo mi se da je to najbolje ime, jer je ono u sebi imalo i – ništo drugo! A šta drugo? E, neka to drugi misle! “.
RNK Split, koji je sljednik Anarha, često zovu “mlađi” nogometni klub u Splitu jer je osnovan godinu dana poslije Hajduka. Anarh je svoje utakmice igrao najčešće na Musinoj livadi gdje su se učenici Zanatske škole i inače okupljali.
Nakon sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda, u praskozorje Prvoga svjetskoga rata “Anarhovci” su odbili izvjesiti zastavu s crnim florom, što je vlastima bilo dovoljno za ispunjenje onoga čime su i stalno prijetili – raspustili su klub.
Zabrane djelovanja i promjene imena
Završetkom rata, 25. siječnja 1919. Anarh obnavlja svoje djelovanje pod istim, starim imenom – Anarh. U tadašnjem splitskom dnevnom listu Novo doba pozvani su svi nekadašnji članovi “radi ustanovljenja jednog radničkog kluba”. Svoju športsku aktivnost Anarh je počeo 16. ožujka 1919. prvom utakmicom s Hajdukom, izgubivši rezultatom 11:0. Potom su odigrali još nekoliko utakmica (Hajduk, Uskok, britanski ratni brod Ceres), te jedan lokalni turnir. Na završnoj utakmici toga turnira s Hajdukom zbili su se neredi i tučnjava, pa nove vlasti, koje ionako nisu blagonaklono gledale djelovanje njima nepoćudnog kluba, u travnju 1919. Anarhu zabranjuju rad.
Odmah nakon zabrane, održava se skupština kluba (u travnju 1919. g.), na kojoj se osniva novi klub. Odabire se i novo ime, JSNK Jug. Mjesni tisak zabilježio je da je Anarh, odnosno Jug, tijekom 1919. g. odigrao 21 utakmicu, postigao 57, a primio 37 zgoditaka. Najviše pogodaka postigao je kapetan momčadi Toma Madirazza. Službeno, Jug je počeo djelovati početkom prosinca 1919. godine, o čemu javlja i lokalni tisak – splitski list Život (5. prosinca 1919)
Jug osvaja prvo prvenstvo SNP
U novu 1920. godinu, Jug je ušao s još ozbiljnijim planovima i zadacima ustanovljenim na sjednici Skupštine kluba održanoj 18. siječnja 1920. g. Osim nogometne, osnovana je i tamburaška, lakoatletska, te bejzbol sekcija. Prvu nogometnu utakmicu u 1920. g. Jug je odigrao protiv JNK Split 7. ožujka 1920. rezultatom 3:3. Istoga toga dana osnovan je i Splitski nogometni podsavez, pa je Jug među prvima postao redoviti član Podsaveza, a nekoliko njegovih članova birani su u odbor podsaveza. Prvo prvenstvo Podsaveza započelo je 22. ožujka 1920. g., a završilo početkom srpnja iste godine. U prvenstvu je sudjelovalo pet splitskih klubova (Borac, Hajduk, Jug, Split i Uskok). Prvenstvo je osvojio JSNK Jug koji je pobijedio sve protivnike, čime je postao prvi prvak Dalmacije i Crne Gore, jer se nacionalno prvenstvo Kraljevstva SHS nije ni odigralo.
Drugo podsavezno prvenstvo odigrano je u jesen 1920. g. s tim da je drugi dio odigran u proljeće 1921. g. Na kraju prvenstva, Jugu je pripalo drugo mjesto.
Spaljivanje barake i zabrana kluba
Ranijom promjenom imena Anarh u Jug, klub ne prestaje biti trn u oku tadašnjih vlastodržaca. Dana 21. srpnja 1921. splitski orjunaši, na vijest o atentatu na tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića, krenuli su u bijesne demonstracije i fizičke obračune sa svojim neistomišljenicima po gradu. Nakon što su pretukli nekoliko uglednijih Splićana došlo je do sukoba u Velom Varošu s radnicima i težacima koji su bili okupljeni slaveći lokalni blagdan svete Mande. Nakon žestokog obračuna, orjunaši, koje je štitila policija, zapalili su prostorije i baraku Juga. Izgorio je sav klupski inventar, oprema, dokumentacija… Odmah potom, 1. kolovoza 1921., slijedi zabrana kluba od strane policije.
Jugaši 24. kolovoza 1921. osnivaju novi klub, JŠK Slavija, ali im vlasti zbog, kako je bilo navedeno, “proturežimske djelatnosti” ne odobravaju pravila tj. ne dopuštaju registraciju kluba. Zbog toga Slavija nije mogla sudjelovati u natjecanjima tijekom druge polovice 1921. U studenome 1921. vlasti donose odluku o raspuštanju Slavije. Poučeni iskustvom o stalnom onemogućavanju registracije kluba, Jugaši se odlučuju na spajanje s nekim već postojećim klubom, koji se natječe u SNP. Odlučeno je da to bude dotadašnji SK Split.
Veliki uzlet Borca
Ni taj klub nije dugo postojao. 18. svibnja 1924. zabranjen je rad “prvoga” Splita. Splićani sada ulaze u JŠK Borac, klub koji je postojao već pet godina (osnovan 1919.). Uređuje se i nogometni teren na istoku grada, pored samostana Sv. Klare na Bačvicama. Igralište je otvoreno za Praznik rada, 1. svibnja 1926. Slijedi nova zabrana, u listopadu 1928. Oduzet im je i nogometni teren, pa se klub našao u situaciji u kojoj je bio kada je tek osnovan Anarh. Glazbeno športsko društvo Dalmacija, tj. njegova nogometna sekcija, novo je utočište članova Borca. I to je postojanje bilo kratkog vijeka. Uvođenjem tzv. Šestosiječanjske diktature, odredbom od 23. siječnja 1929. ukinuta su sva radnička športska društva u državi, pa je tako ukinuta i GŠD Dalmacija. U kratkom periodu nekadašnji Jugaši su pod imenom novog kluba Dalmacija uspjeli odigrati samo jednu utakmicu – protiv Hajduka (10:1). U proljeće 1929. bivši članovi Borca pristupaju novom klubu – splitskom HAŠK-u. Naziv Hrvatski amaterski športski klub posebno je smetao tadašnjoj policiji.[2] Policija proziva klupsko vodstvo zbog hrvatskoga imena, pa se održava skupština kluba u kojoj HAŠK sredinom siječnja 1930. mijenja ime u JŠK Split.
Osnovan je Split
Prva skupština kluba pod novim, i pokazat će se trajnim imenom, održana je 21. rujna 1930. u kavani Zora u Krešimirovoj ulici. Ambiciozna i iskusna uprava odmah se dala na posao. Već 1932. godine osvojeno je novo prvenstvo SNP. Time je momčad Splita stekla pravo na kvalifikacije za viši razred. Utakmice protiv zagrebačke Viktorije, Maribora, apatinske Tri zvijezde i pobjede nad njima, osigurali su Splitu ulazak u najviši razred natjecanja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji – tzv. Nacionalnu ligu.
Splitu ipak nije bilo suđeno tada zaigrati u elitnom razredu. Gotovo polovicu godine 1934. trajali su u Jugoslavenskom nogometnom savezu prijepori i nesuglasice glede budućeg izgleda prvoligaškog razreda. U srpnju iste godine došlo je do dogovora da se odigraju nove kvalifikacije u kojima moraju sudjelovati svi klubovi koji su bili članovi Nacionalne lige i oni koji su pretendirali na članstvo u njoj. Ponovljene kvalifikacije započele su 15. srpnja, a završile 18. studenog 1934. g. Sudjelovala su 22 kluba podijeljena u 5 skupina. Split je bio smješten u trećoj skupini zajedno s Hajdukom i dva sarajevska kluba – SAŠK-om i Slavijom. Splitski Crveni, teško oslabljeni pozivom većini igrača na odsluženje vojnog roka i ozljedama većine preostalih igrača nisu mogli više postići, nego časno zauzeti posljednje, četvrto mjesto u skupini.
Tih godina klub razvija i druge vidove športske djelatnosti. Svojom aktivnošću isticala su se šahovska i atletska sekcija. Klub dobiva i nove klupske prostorije. Otvorene su 1937. g. u kući Rožić u Zoranićevoj ulici.
Prvi put prvoligaši
U sezoni 1938./39. četvrti put za redom Split je bio prvak Dalmacije, što mu donosi plasman u novoosnovanu Hrvatsko-slovensku ligu. Nastupajući 1939./40. u toj ligi, Split igra svoju prvu prvoligašku sezonu u svojoj povijesti, u društvu Hajduka, Građanskog, Concordije, HAŠK-a… U ukupnom plasmanu Crveni su zauzeli 7. mjesto. Sljedeće godine – 1940./41. igraju u Hrvatskoj nogometnoj ligi koja je stvorena nakon uspostave Banovine Hrvatske i zauzimaju 6. mjesto.
U srpnju 1940. Split se spaja s nogometnim klubom Majstor s mora (bivši Vuk). Time je ponovo stekao vlastito igralište koje se nalazilo na mjestu gdje je danas Park Emanuela Vidovića. Prvu službenu utakmicu na sada vlastitom igralištu Crveni su odigrali 25. kolovoza 1940. protiv zagrebačkog Željezničara (2:1).
Ratni vihor
Približavanjem Drugog svjetskoga rata na naše prostore, otkazana je i skupština kluba koja se trebala održati u ožujku 1941. Početkom rata, zamire aktivan športski život u gradu Splitu. Ipak, 20. svibnja 1941. g. na igralištu Hajduka, pred 1.500 gledatelja odigrana je utakmica kombiniranih momčadi Hajduka i Splita. Pobijedio je Split rezultatom 2:1.
Malo potom, vjerojatno krajem lipnja 1941., na sastanku u restoranu Maksimir raspušteno je cjelokupno športsko društvo – RSD Split.
U kolovozu 1941. godine mnogi igrači i drugi pripadnici RSD Split odazivaju se pozivu za borbu protiv okupatora. Pred večer 11. kolovoza 1941. iz Splita kreće naoružana jedinica, kasnije poznata kao Prvi splitski partizanski odred. Velik broj ih je poginuo ili zarobljen nekoliko dana kasnije, 14. kolovoza u borbama kod sela Košute blizu Sinja. U Sinju su potom, odlukom prijekog suda osuđeni na smrt i strijeljani 26. kolovoza na predjelu Ruduša kod Sinja. Trinaest Splitovaca izgubilo je živote u redovima Prvog splitskog odreda.
U sjećanje na pale Splićane, podignut je na tom mjestu spomenik.
Talijanski okupator odmah nakon stradavanja Odreda provodi istragu i uhićenja po Splitu. Među brojnim privedenim članovima RSK Split bio je i zadnji prijeratni predsjednik kluba dr. Petar Nisiteo. Suočeni sa sve žešćim i smjelijim otporom u gradu Splitu, talijanske okupacijske vlasti šalju u internaciju u Italiju poveću grupu osumnjičenih Splićana, među njima i dugogodišnjeg tajnika kluba Antu Krstulovića Snagu. U internaciji, u logoru na Liparskim otocima u travnju 1942. umire od posljedica mučenja Bogdan Srdelić, poznati Splitov igrač iz 20-ih godina.
Preko 120 članova RSD Split izgubilo je živote tijekom Drugog svjetskog rata.
Nakon Drugog svjetskog rata
Nakon rata pokrenuta je inicijativa za obnovu nogometnog kluba Split. Sastanak inicijativnog Odbora održan je 17. kolovoza 1945. u Sumića trafici u Marmontovoj ulici. Osnivanjem Fiskulturnog društva Split 23. rujna 1945. u kinu Eden (kino Marjan) obnovljeno je djelovanje i nogometne sekcije. Toga dana odigrana je i prva poslijeratna nogometna utakmica. Na Hajdukovom igralištu igrali su Split i Šibenik (2:0), pred 2.500 gledatelja.
Prve poratne godine
Sredinom 1946. odigrano je prvo poslijeratno prvenstvo Hrvatske. Da bi prvenstvo organiziralo, prišlo se ubrzanom održavanju lokalnih kvalifikacija. 20. siječnja 1946. započelo je prvo poslijeratno Prvenstvo grada Splita. Sudjelovale su tri ekipe: Hajduk, Split i momčad Jugoslavenske mornarice (kasniji Mornar). Nakon dodatnih kvalifikacija na razini Dalmacije, Split je izborio sudjelovanje u Hrvatskoj ligi, zajedno s Hajdukom i Dinamom. Splitski Crveni bili su sedmi od ukupno osam klubova.
U sezoni 1946./47. Split je bio treći u Prvenstvu Hrvatske, a u jesenskom dijelu sezone 1947./48. bili su drugi u Četvrtoj zoni prvenstva Hrvatske. Pred kraj 1947. dolazi do reorganizacije modela športa. Unatoč ranijem snažnom protivljenju splitskih političkih i športskih rukovoditelja, proveden je sovjetski model športskih organizacija. Tako se nogometna sekcija Fiskulturnog društva Split zajedno s cijelim FD-om od 1. prosinca 1947. spaja s FD Hajduk, a novo, “zajedničko” Fiskulturno društvo nosi ime Hajduk.
Krajem 1949. raspušta se FD Hajduk i osniva se 7. studenoga 1949. Sportsko društvo “Vicko Krstulović”. U siječnju 1952. opet dolazi do promjene imena kluba. “Vicko” postaje Sportsko društvo Arsenal. Nakon nepunih godinu dana, u prosincu 1952. SD Arsenal postaje Radničko sportsko društvo Split.
Godine 1952. počinje izgradnja Splitovog stadiona oko već ranije izgrađenog nogometnog igrališta. Gradi se stubasto gledalište oko terena za nogomet, atletska staza, igralište košarke i odbojke, kao i druga lako atletska borilišta. Projektant je ing. arh. Vuko Bombardeli. 1955. završava prva faza izgradnje stadiona. Osim glavnog terena izgrađen je i pomoćni teren, te novi klupski dom.
Uspon Splita
U natjecateljskom razdoblju od 1953. do 1957. Splićani su od lokalne lige za samo pet godina stigli su do elitnog razreda – Prve savezne lige. 1953. bili su prvaci u prvenstvu Splitskog nogometnog podsaveza. Kao prvaci Dalmacije ostvaruju plasman u Hrvatsko-slovensku ligu, gdje 1953./54. zauzimaju peto mjesto, a 1954./55. ulaze u drugu ligu.
Krajem 1954. Crveni počinju koristiti novoizgrađeno igralište na tadašnjem splitskom predjelu Turska kula. Ipak igralište je bilo neuvjetno za više rangove natjecanja, pa će se Splitovci još dugo godina koristiti Hajdukovim igralištem kad se budu odigravale prvenstvene utakmice.
U drugoj ligi 1955./56. bili su četvrti, a sljedeće godine 1956./57. osvajaju prvo mjesto sa 6 bodova prednosti ispred Šibenika.
Prvo mjesto donijelo im je mogućnost da kroz kvalifikacije ostvare plasman u prvoligaško društvo. U kvalifikacijama su bili drugi, plasman im, u sezoni 1957./1958., donosi prvi nastup u Prvoj saveznoj ligi.
Dva puta prvoligaši
Nastupajući u sezoni 1957./58. Splićani su zauzeli 11. mjesto od 14 klubova. Odlukom o smanjenju lige na 12 klubova, elitni razred morala su napustiti četiri kluba. Splitu je nedostajao jedan jedini gol da ostanu u Prvoj ligi. U drugoj ligi igraju sljedeće dvije godine. U sezoni 1958./59. bili su treći, a sljedeće godine – 1959./60. ponovo osvajaju prvo mjesto sa 5 bodova prednosti ispred zagrebačke Trešnjevke. Nova prvoligaška sezona 1960./61. nije bila uspješnija od prijašnje prvoligaške. Do ostanka u društvu najboljih nedostajao im je bod. RNK Split ispao je i više nisu ostvarili povratak u Prvu ligu. Te godine 1961. u poluzavršnici kupa Jugoslavije Split je izgubio u Skoplju od Vardara 2:5.
Druga liga, dalmatinska zona
“Povratničku” sezonu 1961./62. Splitovci su okončali na 7. mjestu. U sezoni 1962./63. Crveni su ispali iz 2. lige. Dogodine, 1963./64. – klub se vratio u 2. ligu, igrao još dvije sezone, te 1965./66. ponovo ispao u dalmatinsku zonu. U drugoligaško društvo vraćaju se već iduće sezone 1966./67. Sljedećih 6 natjecateljskih sezona zadržavaju drugoligaški status, ostvarujući osrednje plasmane (od 7. do 14. mjesta od ukupno 18 klubova). U natjecateljskoj sezoni 1972./73. ispali su u Hrvatsku ligu – treći rang natjecanja. U sedam natjecateljskih sezona – od 1973./74. pa do 1979./80. većinom su bili plasirani u sredini tablice. Sezone 1980./81. ispali su u Dalmatinsku ligu, u 4. natjecateljski rang. Ipak, već sljedeće godine 1981./82. osvojivši drugo mjesto, kroz kvalifikacije uspijevaju se vratiti u viši razred, Hrvatsku ligu. Nova sezona 1982./83. u višem razredu donijela im je u konačnici 6. mjesto.
Drugoligaši i ponovo niži razred
U sezoni 1983./84. izborena je Druga savezna liga, a nastupajući u višem razredu klub je dugo vremena u “igri” za prvo mjesto. Splita su prozvali i “Mali Nottingham”, uspoređujući ga sa slavnim engleskim klubom, Nottingham Forestom. Pred kraj su posustali i propustili priliku generacije.
U drugoj ligi Split je igrao još dvije sezone, da bi 1986./87. izgubio drugoligaški status. U novoj sezoni 1987./88. reorganiziran je sustav natjecanja, pa su kao treći rang natjecanja uspostavljene međurepubličke lige. RNK Split se našao u Međurepubličkoj ligi – Zapad. U sezoni 1990./91. Crveni su ispali i iz te lige, ali raspad bivše države 1991. povlači i nestajanje dotadašnjeg ligaškog sustava. Split postaje hrvatski drugoligaš.
HNL
Stvaranjem Hrvatskog nogometnog saveza i formiranjem natjecateljskih liga, Splitu je nanesena teška nepravda[nedostaje izvor]. Odlukom HNS-a, u prvoligaško društvo primljena je NK Istra iz Pule. Cilj te odluke je bio da Istra kao regija dobije prvoligaša. NK Split, koji je bio više rangiran od Puljana zaobiđen je i nastupio je 1991./92. u Drugoj hrvatskoj ligi.
Momčad Splita u sezoni 1997./98.
U sezoni 1992./93. ponovno se Split borio za ulazak u Prvu ligu. U borbi između Splita, NK Solina i Primorca, novi prvoligaš postao je Primorac iz Stobreča. U iduće tri sezone, od 1993./94. do 1995./96. Splićani su postigli osrednje plasmane. U godini 1996./97. bili su prvaci 2. lige – jug. Ukidanjem 1.B HNL iste te godine Splićani ostaju u 2. HNL – jug. Novu priliku za ulazak u Prvu ligu imali su Splitovci 1997./98., ali u kvalifikacijama nisu prošli. Novi sustav natjecanja 1998./99. donosi jedinstvenu drugu ligu u kojoj je “Split” zauzeo peto mjesto.
Godinu poslije, u sezoni 1999./2000. dolazi do velikog nagomilavanja dugova koji dovode do situacije u kojoj se provodi stečaj NK Split. Klub je na kraju sezone bio na 15. mjestu i ispao iz Druge lige, potom i iz 3. lige. U sezoni 2006./07. Crveni nisu bili bez prilike za plasman u viši razred natjecanja. Završili su na drugom mjestu iza Neretvanca iz Opuzena. U sezoni 2007./08. Split je osvojio naslov prvaka 4. HNL – jug, Podskupina A, čime je ostvario plasman u 3. HNL – jug. Već u prvoj “povratničkoj” sezoni (2008./09.) u 3. HNL – Jug, klub je osvojio prvo mjesto i plasman u 2. HNL. U sezoni 2009./2010. RNK Split osvaja 2. HNL i od sezone 2010./2011. nastupa u 1. HNL. Na kraju sezone 2010./2011. zauzeo je 3. mjesto u 1. HNL, te time ostvario prvi, povijesni plasman u 2. pretkolo Europske lige.
